Tko su najbolji bivši igrači Hajduka iz Splita kroz povijest?

Najbolji bivši igrači Hajduka iz Splita kroz povijest ostavili su veliki trag. Mi smo izdvojili 11 imena, a to su: Nikola Gazdić, Bernard Vukas, Frane Matošić, Ivan Buljan, Ivica Šurjak, Slaviša Žungul, Vladimir Beara, Alen Bokšić, Stipe Pletikosa, Jurica Jerković i Luka Peruzović.

U sastavljanju liste vodili smo se rezultatima koje su ovi nogometaši ostvarili tijekom karijere, ne samo u Hajduku već i generalno. Ipak, pomalo nam je žao bilo što se na listi nije našao Ivan Rakitić. "Bivši igrač Schalkea, Seville i Barcelone, tek u svojoj 36. godini zaigrao je za Splićane, ali je legenda hrvatskog nogometa u nesumnjivo najvećem ulaznom transferu u povijesti hrvatskog nogometa, trenutno igrač NK Hajduk Split, te se zato nije mogao naći na listi.

Gledali smo daleku prošlost “Bilih” kada smo sastavljali listu, ali i nedavno završene velike karijere bivših igrača Hajduka, kluba čiji je najveći rival Dinamo Zagreb, koji je u XXI vijeku prosperirao zahvaljujući kontroverznom Zdravku Mamiću.

Neki od ovih “Majstora s mora” igrali su kasnije za najbogatije nogometne klubove na svijetu na najvećim stadionima na svetu.

Prije nego što krenemo, pogledajte odlične kvote na nogomet koji je za vas spremila Formula online kladionica, uz uvijek interesantno klađenje uživo.

Tabela pokazuje ko su najbolji bivši igrači Hajduka iz Splita kroz povijest

1. Nikola Gazdić

Nikola Gazdić, zvani Janjčić, prvi je nogometaš NK Hajduk Split koji je zabio više od 100 zgoditaka. Rođen je u Splitu, a točan datum rođenja nije poznat, već je samo poznato da je na svijet došao sredinom posljednje decenije 19. stoljeća. Bio je prva legenda splitskog Hajduka i jedan od prvih pravih ljubimaca publike.

Imao je kovrčavu kosu zbog koje su ga od milja zvali Janjčić. Već 1912. nastupao je za Hajduk, a do 1919. ovaj vispreni napadač postigao je stoti pogodak u samo 91 utakmici. Ukupno je dao 106 golova prije nego što ga je prerana smrt odnijela u dvadesetim godinama života.

Njegova nogometna priča imala je sve elemente drame. Početkom 1919. Hajduk je doživio nekoliko teških poraza u Zagrebu, što je u Splitu izazvalo lavinu ogorčenja. Navijači su bili razočarani, a Gazdić se našao na meti optužbi da namjerno sabotira utakmice. Priče su stigle i do uprave kluba, koja je, pod pritiskom javnosti, donijela odluku da ga izbaci iz tima.

Povrijeđen i osramoćen, napustio je Split i preselio se u Beograd, gdje je proveo dvije godine u potpunoj nogometnoj tišini. Razbolio se od tuberkuloze.

Njegov povratak u Hajduk bio je emotivan i nezaboravan. Kada je 1921. zakazana uzvratna utakmica protiv moćnog Građanskog, Gazdić je iz Beograda slao pisma i molio da mu pruže još jednu šansu. Na kraju su popustili, iako su mnogi već tada sumnjali da je ozbiljno bolestan. Tog dana, pred rekordnih 5.000 gledatelja, odigrao je utakmicu za pamćenje."

Nakon što je Hajduk primio rani pogodak, izjednačio je spektakularnim golom. Prevario je četvoricu protivnika, izašao sam pred golmana, fintirao snažan udarac i preskočio loptu, koja je polako ušla u mrežu pored palog čuvara.

Taj potez digao je cijeli stadion na noge. Nedugo zatim, izborio je jedanaesterac, iz kojeg je postignut pobjednički gol za konačnih 2:1. Navijači su ga nosili na rukama do svlačionice, slaveći kao nikada prije.

Bilo je to njegovo posljednje veliko večer. Tijelo mu je već bilo izmučeno bolešću, a napor koji je uložio u utakmicu samo je ubrzao neizbježno. Preminuo je 6. prosinca 1922., a Hajduk je kraj te godine odigrao sa crnim florom na dresovima u znak žalosti.

Njegovi posmrtni ostaci počivali su na starom groblju na Sustipanu, sve dok gradske vlasti nisu odlučile da ga uklone krajem pedesetih. Godine 1952. prenesen je u zajedničku grobnicu na novom groblju, gdje počivaju i ostali preminuli igrači i članovi NG Hajduk iz Splita."

O njemu su pisali mnogi, među njima i Miljenko Smoje i Damir Škarpa, a njegova priča ostaje upisana kao simbol odanosti, borbenosti i tragedije.

Ovaj velikan Hajduka bio je inspiracija za lik Rica u Smojinom Velom mistu.

2. Bernard Vukas

Bernard 'Bajdo' Vukas rođen je 1. svibnja 1927. u Zagrebu. Bio je jedan od najvećih nogometaša u povijesti bivše Jugoslavije i jedan od najboljih igrača koje je Hajduk Split ikada imao.

Njegov stil igre, izuzetna tehnika i inteligencija na terenu učinili su ga nogometnom ikonom, a njegova posvećenost sportu donijela mu je mnoga priznanja i nezaboravne trenutke na domaćim i međunarodnim terenima.

Nogometom se počeo baviti još kao dječak u zagrebačkom HŠK Concordia, gdje je prošao omladinske selekcije i započeo seniorsku karijeru. Nakon kraćih epizoda u FD Amateru i NK Zagreb, 1947. dolazi u Hajduk Split. Tu postaje istinska legenda.

Sa splitskim timom osvojio je tri titule prvaka Jugoslavije (1950., 1952. i 1955.), a u sezoni 1954/55. bio je najbolji strijelac lige sa 20 golova. Njegova brzina, dribling i nevjerojatna sposobnost da asistira i postiže golove činili su ga ključnim igračem tima.

Na reprezentativnom planu ostvario je izuzetne uspjehe. Na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. i Helsinkiju 1952. osvojio je srebrne medalje, dok je bio dio jugoslavenske selekcije i na Svjetskim prvenstvima 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj.

U dresu Jugoslavije nastupio je 59 puta i postigao 22 gola, a jedno vrijeme bio je i kapiten reprezentacije. Godine 1955. proglašen je najboljim sportašem Jugoslavije, dok je u anketi 'Slobodne Dalmacije' iste godine izabran za najboljeg sportaša Dalmacije."

"Njegova nogometna vještina bila je priznata i na svjetskoj razini. Kao član reprezentacije FIFE, 21. listopada 1953. igrao je protiv Engleske na Wembleyu povodom proslave 90 godina Engleskog nogometnog saveza. U spektakularnoj utakmici koja je završena 4:4, Vukas je asistirao za dva gola i izborio jedanaesterac koji je realizirao Ladislav Kubala.

Dvije godine kasnije, 13. kolovoza 1955., u Belfastu na utakmici Europa – Velika Britanija, postigao je hat-trick i bio najbolji igrač.

Tako je samo potvrdio status jednog od najboljih nogometaša tog vremena. Mnogi smatraju da bi, samo godinu dana kasnije, kada je uvedena nagrada Zlatna lopta, Vukas bio njen laureat.

Profesionalnu karijeru nastavio je u talijanskoj Bologni (1957–1959), ali se ubrzo vratio u Hajduk, gdje je igrao do 1963. godine. Ukupno je u dresu splitskog kluba odigrao 615 utakmica i postigao 300 golova, a 1974. bio je i sportski direktor NG Hajduk.

Karijeru je završio u austrijskim klubovima Austria Klagenfurt, GAK i Kapfenberger SV, gdje je nastupao do 1967. godine.

Njegova posvećenost nogometu i doprinos sportu nisu zaboravljeni. U anketi 'Večernjeg lista' proglašen je najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća, čime je potvrđen njegov ogroman utjecaj na povijest jugoslavenskog i hrvatskog nogometa. I danas se njegovo ime izgovara s poštovanjem, a njegov nogometni talent ostaje upisan zlatnim slovima u povijesti ovog sporta.

3. Frane Matošić

Frane Matošić rođen je 25. studenog 1918. u Splitu, gdje je proveo cijeli život i ostavio neizbrisiv trag kao nogometaš, trener i legenda NG Hajduk Split.

U dresu Hajduka debitirao je 12. svibnja 1935. protiv sarajevske Slavije. Tada je postigao tri gola i time najavio vrhunsku karijeru. Tokom igračke karijere nastupao je i za BSK Beograd i talijansku Bolognu, gdje je bio najbolji strijelac lige, ali se uvijek vraćao Hajduku, čiji je zaštitni znak ostao do kraja života.

U klubu je proveo 16 sezona, igrajući na pet kontinenata i nastupajući u čak 739 utakmica, uz nevjerojatnih 729 golova, što je apsolutni rekord u Hajduku po broju postignutih pogodaka.

Četiri puta je osvajao titulu državnog prvaka (1941, 1950, 1952. i 1955), a s Jugoslavijom je na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu osvojio srebrnu medalju. 

Za reprezentaciju je nastupio 16 puta i postigao 6 golova, a njegov debi 1938. godine protiv Rumunjske obilježen je pobjedničkim golom. I posljednji meč u reprezentativnom dresu završio je golom, 1953. godine protiv Mađarske.

Osim što je bio neprikosnoveni lider na terenu, imao je snažan karakter i bio poznat kao čovjek beskompromisnih stavova. Dvaput je odbio Titovu ponudu da se Hajduk preseli u Beograd i preimenuje u Partizan, a kada je smatrao da je Hajduk nepravedno uskraćen za titule u prvoj polovici 50-ih, upao je na sjednicu nogometnog saveza i glasno upitao: 'Imate li ovdje barem gram poštenja?'. Godinama kasnije, u predsjedničkoj loži Poljuda, otvoreno se suprotstavio F. Tuđmanu, kritizirajući položaj svog kluba u domaćem nogometu.

Kao trener vodio je Hajduk, RNK Split i tunišku reprezentaciju, a bio je i sportski direktor i predsjednik Hajduka. Preminuo je u Splitu 29. listopada 2007. godine, a klub mu je u znak poštovanja posvetio minutu šutanja i utakmicu sa crnim trakama na rukavima igrača. 

Mural sa njegovim likom i danas krasi ulice Splita.

4. Ivan Buljan

Ivan "Iko" Buljan rođen je 11. prosinca 1949. u Runovićima, malom mjestu u blizini Imotskog. Bio je hrvatski nogometni trener i bivši igrač, koji je igrao na poziciji braniča. Tijekom karijere nastupao je za jugoslavensku reprezentaciju i bio dio momčadi na Svjetskom prvenstvu 1974. i Europskom prvenstvu 1976.

Igračka karijera

Svoju nogometnu priču započeo je u lokalnom klubu NK Mračaj, a 1967. prelazi u Hajduk Split, gdje će se afirmirati kao jedan od najboljih braniča generacije. Tijekom deset godina u bijelom dresu odigrao je 192 mečeva i postigao 14 golova, a 1975. proglašen je najboljim igračem Jugoslavije prema izboru Večernjeg lista.

Godine 1977. seli se u Njemačku, a tamo nastupa za Hamburger. S njemačkim klubom postiže velike uspjehe, a najveći trenutak bio je plasman u finale Kupa prvaka 1979/80, gdje je HSV nažalost poražen od Nottingham Foresta (koji spada u engleske nogometne klubove sa najviše titula). 

Tijekom četiri sezone u Njemačkoj odigrao je 103 duela i zabio 22 gola, što je za jednog braniča izniman učinak.

Nakon završetka epizode u Hamburgu, 1981. odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje nastupa za New York Cosmos. U dvije sezone u NASL ligi upisao je 33 nastupa i postigao 3 gola, nakon čega je zaključio igračku karijeru.

Za reprezentaciju Jugoslavije debitirao je 1973. godine i nastupao sve do 1981, ukupno 36 puta, postigavši pritom 2 pogotka.

Trenerska i direktorska karijera

Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom poslu. Vodio je Hajduk Split u dva navrata (1995. i 1996–1997), a potom radio i u inozemstvu, preuzevši Étoile Sahel, Šibenik, Al-Wakrah i Al Salmiyu.

Uz trenerski posao, bio je i sportski direktor Hajduka od 2008. do 2009, čime je dodatno učvrstio svoju povezanost s klubom u kojem je stekao status legende.

5. Ivica Šurjak

Ivan "Ivica" Šurjak rođen je 23. ožujka 1953. u Splitu i ostao je upamćen kao jedan od najtalentiranijih jugoslavenskih nogometaša svog vremena. Igrao je na poziciji veznog igrača i lijevog krila, a karijeru je gradio u domaćem i europskom nogometu, ostvarivši značajne uspjehe s Hajdukom i reprezentacijom Jugoslavije.

Prve nogometne korake napravio je u omladinskom pogonu Hajduka, gdje je prošao kroz generaciju koja je osvajala omladinska prvenstva i kupove. Za prvi tim splitskog kluba debitirao je 1970. godine protiv Omiša, a već u prvom prvenstvenom nastupu protiv Partizana postigao je odlučujući pogodak za pobjedu.

Deset godina bio je ključni igrač Hajduka, odigravši 272 meča i postigavši 52 gola, a uz domaća i europska natjecanja njegov ukupan učinak iznosio je 487 nastupa i 127 pogodaka. 

Sa klubom je doživio najtrofejnije razdoblje Hajdukove povijesti, osvajajući četiri titule prvaka Jugoslavije (1971, 1974, 1975. i 1979) te pet uzastopnih kupova od 1972. do 1977. godine, što ga je učinilo jednim od simbola splitskog kluba.

Nakon impresivne karijere u Hajduku, 1981. prelazi u francuski Paris Saint-Germain za tada značajan iznos od tri milijuna franaka. 

U jednoj sezoni u dresu pariškog kluba nastupio je 33 puta i postigao 11 golova, no nakon toga odlučuje okušati se u Italiji, gdje potpisuje za Udinese. Međutim, dolaskom Zica i Edinja, zbog tadašnjih pravila o ograničenom broju stranaca, ostao je izvan prvog tima, te je upisao samo 29 nastupa i 2 pogotka.

Karijeru završava u španjolskoj Zaragozi, gdje je odigrao 22 meča i postigao 4 gola, nakon čega se povukao iz profesionalnog nogometa.

U dresu Jugoslavenske reprezentacije debitirao je 6. lipnja 1973. u Zagrebu protiv Španjolske, a posljednji nastup imao je na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj protiv Hondurasa. 

Ukupno je upisao 54 nastupa i postigao 10 pogodaka, a prvi gol za reprezentaciju zabio je protiv Grčke u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1974. godine. Nastupao je uz neka od najvećih imena jugoslavenskog nogometa i bio važan dio ekipe koja je predstavljala zemlju na velikim natjecanjima.

Šurjakova karijera obilježena je tehničkom elegancijom, preciznim dodavanjima i sposobnošću da se prilagodi različitim ulogama na terenu.

6. Slaviša Žungul

Slaviša Žungul rođen je 28. srpnja 1954. u Požarevcu i ostao upamćen kao jedan od najdinamičnijih napadača jugoslavenskog nogometa. U domovini se proslavio nastupajući za Hajduk Split, dok je u Sjedinjenim Američkim Državama stekao kultni status pod imenom Steve Zungul, postavši prava legenda malog nogometa.

Nogometni put započeo je u Hajduku, gdje je proveo osam sezona i upisao 303 nastupa, postigavši 176 golova. Igrao je uglavnom kao napadač, ali se često istjecao i na desnom krilu, koristeći svoju brzinu i probojnost. 

Tijekom boravka u splitskom klubu osvojio je tri titule prvaka Jugoslavije i četiri nacionalna kupa, što ga je učinilo jednim od ključnih igrača zlatnog razdoblja Hajduka. Nastupao je i za jugoslavensku reprezentaciju, upisavši 14 službenih nastupa, ali nije mogao igrati na Svjetskom prvenstvu jer nikada nije služio vojni rok.

Godine 1979. odlučuje napustiti Jugoslaviju i odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje se posvećuje malom nogometu, tada iznimno popularnom. 

New York Arrows postaje  njegov prvi klub, a brzo se nametnuo kao jedan od najboljih igrača lige. Četiri godine zaredom bio je najbolji igrač prvenstva (1979– 1982), dominirajući parketom i donoseći svom timu brojne trofeje. 

Nakon toga okušava se i u velikom nogometu, nastupajući za Golden Bay Earthquakes, gdje je 1984. dobio nagradu MVP (najkorisniji igrač lige) zahvaljujući 20 golova i 10 asistencija u 24 nastupa.

Nakon povratka u mali nogomet, San Diego Sockers postaje njegov novi dom, a kasnije igra i za Tacomu, prije nego što se ponovno vraća u San Diego, gdje 1990. zaključuje karijeru. 

Svojim impresivnim golgeterskim učinkom dugo je držao rekord s 715 postignutih pogodaka, što ga je učinilo jednim od najboljih strijelaca u povijesti američkog malog nogometa.

Nakon povlačenja iz profesionalnog sporta, nastanio se u Kaliforniji, u mjestu Escondido, gdje živi i danas.

7. Vladimir Beara

Vladimir Beara rođen je 2. studenoga 1928. u Zelovu Sutinjskom, a nogometna povijest ga pamti kao jednog od najvećih vratara bivše Jugoslavije. Njegova nevjerojatna okretnost, instinktivne reakcije i sposobnost da iz najtežih situacija izvuče nemoguće obrane donijele su mu niz nadimaka, među kojima su "Čovjek od gume", "Veliki Vladimir" i "baletan s čeličnim rukama".

Prije nego što se posvetio nogometu, započeo je karijeru kao električar i povremeno nastupao u Splitskom kazalištu, čak i igrao balet, što je kasnije postalo ključno za njegovu nevjerojatnu fleksibilnost i refleksne sposobnosti na golu. 

Upravo dok je na terenu Hajduka vježbao skokove, uočili su ga klupski treneri i pozvali da pokuša ulogu vratara. Tako je započeo put koji će ga odvesti među najbolje golmane svog vremena.

Za Hajduk Split debitirao je 1947. i u njegovom dresu proveo osam sezona, odigravši 308 utakmica i primivši samo 139 golova. Bio je ključni faktor u osvajanju tri naslova prvaka Jugoslavije (1950, 1952. i 1955), nakon čega prelazi u Crvenu zvezdu. 

U beogradskom klubu nastavio je nizati uspjehe, osvojivši četiri naslova prvaka (1956, 1957, 1959. i 1960) i dva Kupa maršala Tita (1958. i 1959). U crveno-bijelom dresu branio je na 174 utakmice, nakon čega se odlučuje na odlazak u Njemačku. Karijeru je završio u klubovima Alemanija Aachen i Viktoria Köln, gdje je igrao do 1965. godine.

Reprezentativna karijera bila mu je jednako blistava. Za Jugoslaviju je branio 59 puta, debitirajući 1950. u porazu protiv Austrije (2:7), dok je posljednji nastup imao 1959. protiv Mađarske (2:4). 

Bio je dio tima na trima Svjetskim prvenstvima (1950, 1954. i 1958), a na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. osvojio je srebrnu medalju, braneći sjajno u finalu protiv moćne mađarske reprezentacije. 

Posebno je ostao upamćen po obranjenom penalu Ferencu Puškašu, iako su Mađari na kraju slavili s 2:0. Engleski novinari nazvali su ga "Veliki Vladimir" nakon nevjerojatnih obrana u remiju protiv Engleske na Wembleyju (2:2).

Nakon igračke karijere, Beara se posvetio trenerskom poslu. Diplomirao je na Višoj trenerskoj školi u Kölnu, a trenersku karijeru gradio je u Njemačkoj, Nizozemskoj, Jugoslaviji i Kamerunu. 

Vodio je Freiburger, Sittardi i Fortune Köln, a bio je i izbornik kamerunske reprezentacije u razdoblju od 1973. do 1975. godine. Kasnije se vraća u domovinu, gdje trenira RNK Split.

Preminuo je 11. kolovoza 2014, ostavivši iza sebe nasljeđe jednog od najvećih vratara koje je bivša Jugoslavija ikada imala.

8. Alen Bokšić

Alen Bokšić rođen je 21. siječnja 1970. u Makarskoj i ostao je upamćen kao jedan od najboljih hrvatskih napadača svoje generacije. Njegova karijera bila je obilježena uspjesima u Hajduku, Marseillu, Laziju, Juventusu i Middlesbroughu, a ostavio je značajan trag i u reprezentaciji Hrvatske.

Prve nogometne korake napravio je u lokalnom klubu Zmaj Makarska, ali je vrlo brzo prešao u Hajduk Split, gdje je već s 17 godina zaigrao za seniorsku momčad. S Hajdukom je osvojio jugoslavenski kup 1991. godine, a u finalu protiv Crvene zvezde bio je strijelac odlučujućeg pogotka. U dresu splitskog kluba nastupio je u 174 utakmice i postigao 60 golova, čime se nametnuo kao jedan od najperspektivnijih napadača tadašnje lige.

Njegov talent prepoznali su europski klubovi, pa 1991. odlazi u AS Cannes, ali zbog ozljeda nije imao priliku ozbiljnije se dokazati. Već sljedeće godine prelazi u Olympique Marseille, gdje odigrava izvanrednu sezonu 1992/93, u kojoj je s klubom osvojio prvenstvo Francuske i Ligu prvaka. 

Te godine bio je drugi u izboru za najboljeg nogometaša Europe, odmah iza Roberta Baggia, što je dodatno potvrdilo njegov status na međunarodnoj sceni.

Nakon sjajnih igara u Francuskoj, prelazi u Lazio, gdje igra u dva navrata. Tijekom prvog boravka (1993–1996) i drugog (1997–2000) osvaja niz trofeja, uključujući talijansku Serie A (2000), dva kupa Italije (1998. i 2000), dva talijanska Superkupa (1998. i 2000), Kup pobjednika kupova (1999) i UEFA Superkup (1999). 

Njegov kratki izlet u Juventus (1996–1997) također je bio trofejan – osvojio je Serie A, Superkup Europe i Interkontinen

Posljednje godine karijere proveo je u Engleskoj, gdje se  pridružio Middlesbroughu (2000–2003). U to vrijeme bio je najplaćeniji igrač Premier lige, s plaćom od 62.000 funti tjedno. Unatoč tome što su ga ozljede pratile kroz veći dio karijere, uspio je ostaviti značajan trag u engleskom nogometu prije nego što se povukao.

Reprezentativnu karijeru započeo je kao najmlađi član jugoslavenske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1990, ali nije zaigrao jer je tadašnji izbornik Ivica Osim smatrao da mu nedostaje iskustva. 

Po osamostaljenju Hrvatske postao je ključni igrač reprezentacije, za koju je nastupio 40 puta i postigao 10 golova. Bio je važan dio momčadi koja je na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj osvojila treće mjesto, iako zbog ozljede nije mogao nastupiti u završnim utakmicama.

9. Stipe Pletikosa

Stipe Pletikosa rođen je 8. siječnja 1979. u Splitu i ostao je zapamćen kao jedan od najboljih hrvatskih vratara svih vremena. Sa 114 nastupa za reprezentaciju, nalazi se odmah iza Darija Srne na ljestvici igrača s najviše nastupa za hrvatsku nacionalnu momčad.

Nogometni put započeo je u Hajduku, gdje je prošao omladinsku školu i 1996. godine debitirao za seniorsku momčad. Ubrzo je postao prvi vratar kluba, preuzevši mjesto od iskusnog Tonča Gabrića. Svojim sjajnim refleksima i nevjerojatnom smirenošću na golu stekao je nadimak "Splitska hobotnica". 

Godine 2002. proglašen je najboljim igračem Hrvatske prema izboru Večernjeg lista, čime je postao tek drugi vratar u povijesti koji je dobio tu prestižnu nagradu.

Godinu dana kasnije, zajedno s klupskim suigračem Darijom Srnom, prelazi u Šahtar Donjeck. Međutim, za razliku od Srne, nije se uspio nametnuti kao prvi izbor među vratnicama. 

Nakon što nije dobio pravu priliku, 2005. vraća se na posudbu u Hajduk, gdje ponovno brani u vrhunskoj formi i osigurava mjesto u reprezentaciji za Svjetsko prvenstvo 2006, gdje je bio jedan od najboljih pojedinaca hrvatske momčadi.

Po povratku u Šahtar, ponovno se suočava s problemima, jer ga tadašnji trener Mircea Lucescu vidi kao rezervnog vratara. Usprkos interesu raznih europskih klubova, visoka odšteta od tri milijuna eura bila je prepreka za transfer. 

Pokušaj prelaska u Fulham propao je jer nije uspio dobiti radnu dozvolu, budući da zbog ozljede prije Eura 2004. nije ispunjavao uvjet od 75% nastupa u reprezentaciji u posljednje dvije godine. 

Napokon, 2007. prelazi u Spartak Moskvu za 3,6 milijuna eura, gdje je od prvog dana bio standardni prvi vratar. Sezonu završava kao najbolji vratar ruskog prvenstva i jedan od najkvalitetnijih igrača lige.

Godine 2010. odlazi na posudbu u Tottenham Hotspur, ali nije odigrao nijednu službenu utakmicu za engleski klub. Sljedeće godine vraća se u Rusiju, gdje postaje član Rostova. U tom klubu ostaje do 2015, braneći konstantno na visokoj razini i ostvarivši preko 100 nastupa. 

Posljednju sezonu karijere proveo je u Deportivu La Coruña, gdje je odigrao samo dvije utakmice prije nego što je 2016. objavio kraj profesionalne karijere.

Za hrvatsku reprezentaciju debitirao je 10. veljače 1999. godine u Splitu, a gotovo cijelo desetljeće bio je njezin prvi vratar. Sudjelovao je na sedam velikih natjecanja, uključujući tri Svjetska prvenstva i tri Europska prvenstva. 

Bio je jedan od ključnih igrača Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 2006. godine, gdje je unatoč ispadanju u grupnoj fazi bio jedan od najboljih pojedinaca momčadi.

10. Jurica Jerković

Jurica "Jure" Jerković rođen je 25. veljače 1950. u Splitu, a tijekom svoje bogate karijere igrao je za Hajduk Split, Zürich i Lugano, dok je za jugoslavensku reprezentaciju upisao 42 nastupa i postigao 6 golova. Bio je vrhunski vezni igrač, poznat po tehničkoj eleganciji i preciznim dodavanjima, a ostavio je neizbrisiv trag u povijesti splitskog Hajduka.

Nogometni put započeo je u omladinskom pogonu Hajduka, gdje je izrastao u velikog talenta. Kako bi stekao iskustvo, jednu sezonu (1967/68) proveo je na posudbi u NK Splitu, nakon čega se vraća na Poljud i postaje neizostavan član prve momčadi. Tijekom deset godina u bijelom dresu ostvario je impresivne rezultate. 

Tri puta bio je prvak Jugoslavije (1971, 1974. i 1975), dok je pet puta osvojio Kup maršala Tita (1972, 1973, 1974, 1976. i 1977), čime je postao jedan od najtrofejnijih igrača u povijesti kluba. 

Sa 529 odigranih utakmica nalazi se među najvećim Hajdukovim rekorderima, dok je sa 219 postignutih golova ušao u TOP 10 najboljih strijelaca u povijesti kluba.

Nakon desetljeća provedenog u Hajduku, 1978. odlazi u Švicarsku, gdje potpisuje za Zürich. Tijekom sedam sezona u ovom klubu nastavio je pokazivati visoku razinu igre, a vrhunac je bio osvajanje švicarskog prvenstva i Liga-kupa 1981. godine. 

Sezonu 1982/83. završio je kao najbolji strijelac momčadi s deset golova, što je dodatno potvrdilo njegovu svestranost na terenu. Karijeru je priveo kraju u Luganu, gdje je igrao od 1985. do 1987. godine.

Reprezentativnu karijeru započeo je 1967, prošavši sve uzraste jugoslavenske selekcije. Za seniorsku reprezentaciju debitirao je 12. travnja 1970. u Beogradu protiv Mađarske (2:2), a posljednji nastup imao je 29. studenoga 1981. u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo protiv Grčke, gdje je postigao jedan od pogodaka u pobjedi 2:1.

 Bio je član reprezentacije na dva Svjetska prvenstva (1974. u Njemačkoj i 1982. u Španjolskoj) te na Europskom prvenstvu 1976, koje se igralo upravo u Jugoslaviji. Saigrač iz nacionalnog tima bio mu je Dušan Bajević.

Preminuo je 3. lipnja 2019. u Splitu.

11. Luka Peruzović

Luka Peruzović rođen je 26. veljače 1952. u Splitu, a nogometni svijet ga pamti kao vrhunskog obrambenog igrača koji je ostvario zapaženu karijeru u Hajduku Split, Anderlechtu i jugoslavenskoj reprezentaciji. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom poslu, vodeći brojne klubove i nacionalne selekcije diljem svijeta.

Prošao je sve mlađe kategorije splitskog tima, a 1969. debitirao je za seniorsku momčad, gdje je ubrzo postao ključni igrač obrane. Tijekom deset godina u dresu Hajduka bio je dio jedne od najuspješnijih generacija u povijesti kluba. 

Četiri puta osvojio je naslov prvaka Jugoslavije (1971, 1974, 1975. i 1979), dok je četiri puta slavio i u Kupu maršala Tita (1973, 1974, 1975. i 1977). Svojim stilom igre, taktičkom inteligencijom i sposobnošću čitanja igre bio je jedan od najsigurnijih obrambenih igrača jugoslavenske lige.

Godine 1980. prelazi u belgijski Anderlecht, gdje nastavlja nizati uspjehe. Tijekom šest sezona u Bruxellesu postaje trostruki prvak Belgije i osvaja Kup UEFA, čime je dodatno učvrstio svoj status međunarodno priznatog igrača. 

Po završetku epizode u Belgiji 1986. vraća se u Hajduk, gdje odigrava još dvije sezone prije nego što završava profesionalnu igračku karijeru.

Za reprezentaciju Jugoslavije debitirao je 3. srpnja 1974. protiv Švedske na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, što je bio početak njegovog devetogodišnjeg reprezentativnog staža. Tijekom tog razdoblja upisao je 18 nastupa, a posljednju utakmicu za nacionalni tim odigrao je 1983. godine.

Nakon završetka igračke karijere, prirodan put odveo ga je u trenerske vode. Trenerski put započeo je u Hajduku, gdje je bio pomoćnik iskusnom Ivanu Vucovu. Nakon toga vodio je brojne klubove, uključujući Charleroi, Standard Liège, Genk i Anderlecht u Belgiji, Marseille u Francuskoj i Gençlerbirliği u Turskoj. 

Iskustvo je stekao i u Saudijskoj Arabiji i Kataru, gdje je radio s tamošnjim klubovima, a jedno vrijeme bio je i izbornik reprezentacije Bahreina.

Uspjesi u Hajduku i Anderlechtu čine ga jednim od najuspješnijih hrvatskih nogometaša svog vremena, a njegova trenerska karijera dokaz je posvećenosti sportu i dugogodišnje ljubavi prema nogometu.

Na kraju ove zanimljive teme, gdje smo spomenuli tko su najbolji bivši igrači Hajduka iz Splita kroz povijest po našem mišljenju, ne preostaje nam ništa drugo nego da predložimo još neke teme Formulinih blog tekstova. Na primjer, možete pogledati ko su osvajači Lige prvaka ili svi dosadašnji selektori Bosne i Hercegovine u nogometu.

Tu su i druge teme:

• Sve što trebate znati o Afričkom kupu nacija
• Ko je Jude Bellingham
• Kako funkcionira VAR tehnologija u nogometu
• Šta je ofsajd pravilo u nogometu?
• Biografija Miralema Pjanića

Ako vas pak više zanima da se dodatno zabavite, u smislu da naučite više o klađenju, onda su za vas malo drugačije teme – recimo, grčki kino pravila i kombinacije ili najbolji sistemi za klađenje i pametne strategije klađenja. Znati više o ovim temama direktno povećava vaše šanse za lijepe dobitke, te toplo preporučujemo da ih pažljivo proučite.