Najpoznatija braća nogometaši u svijetu i na Balkanu

Najpoznatija nogometna braća na svijetu, kao i kod nas na Balkanu, vrlo su zanimljiva tema. Premda nema puno braće nogometaša, ipak je tokom proteklih desetljeća do danas nogometnim terenima prošetalo nekoliko desetina njih.

 

Neki su zaista bili i ostali ugledna imena u svijetu nogometa, bilo kao igrači ili treneri. Ili i jedno i drugo.

 

Prije nego što razradimo ovu veoma zanimljivu temu, koja će probuditi možda neke činjenice koje ste zaboravili ili vas natjerati da se podsjetite interesantnih trenutaka u biografijama braće fudbalera, treba istaći da je Formula online kladionica mjesto gdje se možete i te kako opustiti.

 

Bilo da igrate grčki kino ili vas detaljnije zanima naša ponuda, uključujući i promo ponudu, neophodno je da registrirate nalog (poželjno je skinuti Formula Mobilnu Aplikaciju) i zabava može da počne.

 

Najpoznatija braća nogometaši u svijetu

 

Braća fudbaleri	Ime i prezime	Rođenje	Pozicija	Klubovi i reprezentacija
Bobby i Jack Charlton	Bobby Charlton	11. oktobar 1937	Kreativni vezni igrač	Manchester United, Engleska
	Jack Charlton	8. maj 1935	Defanzivac	Leeds United, Engleska
Gary i Phil Neville	Phil Neville	21. januar 1977	Menadžer, bivši vezni igrač	Manchester United, Everton, Engleska
	Gary Neville	18. februar 1975	Desni bek	Manchester United, Engleska
Kolo i Yaya Touré	Kolo Touré	19. mart 1981	Defanzivac, menadžer	Arsenal, Manchester City, Liverpool, Obala Slonovače
	Yaya Touré	13. maj 1983	Vezni igrač	Barcelona, Manchester City, Obala Slonovače
Frank i Ronald de Boer	Ronald de Boer	15. maj 1970	Vezni igrač, napadač	Ajax, Barcelona, Nizozemska
	Frank de Boer	15. maj 1970	Defanzivac	Ajax, Barcelona, Nizozemska
Michael i Brian Laudrup	Michael Laudrup	15. juni 1964	Vezni igrač	Barcelona, Real Madrid, Ajax, Juventus
	Brian Laudrup	22. februar 1969	Krilni napadač	Bayern Munich, Fiorentina, Milan, Rangers
Rafinha i Thiago Alcântara	Thiago Alcântara	11. April 1991	Vezni igrač	Barcelona, Bayern Munich, Liverpool, Španjolska
	Rafinha Alcântara	12. februar 1993	Vezni igrač, krilni napadač	Barcelona, PSG, Al-Arabi
Jerome i Kevin-Prince Boateng	Kevin-Prince Boateng	6. mart 1987	Vezni igrač, napadač	AC Milan, Tottenham, Schalke 04, Gana
	Jérôme Boateng	3. septembar 1988	Defanzivac	Bayern Munich, Manchester City, Njemačka
Gary i Steven Caldwell	Gary Caldwell	12. April 1982	Defanzivac	Newcastle United, Celtic, Wigan Athletic, Škotska
	Steven Caldwell	15. februar 1980	Defanzivac	Celtic, Burnley, Škotska
Eden, Thorgan, Kylian i Ethan Hazard	Eden Hazard	7. januar 1991	Krilni napadač, vezni igrač	Real Madrid, Belgija
	Thorgan Hazard	29. mart 1993	Krilni napadač, vezni igrač	Borussia Dortmund, Belgija
	Kylian Hazard	5. avgust 1995	Vezni igrač	Royale Union Tubize-Braine, Belgija
	Ethan Hazard	9. avgust 2003	Vezni igrač	AFC Tubize, Belgija (mladi tim)
Fabio i Rafael da Silva	Rafael da Silva	9. Jul 1990	Desni bek, vezni igrač	Manchester United, Lyon, Brazil
	Fabio da Silva	9. Jul 1990	Desni bek	Cardiff City, Middlesbrough, Grêmio

 

Najpoznatija braća nogometaši u svijetu ostavila su ogroman trag i donijela mnoge neispričane priče na fudbalskim terenima širom svijeta. Mi smo se potrudili da izdvojimo onu braću koja su po kvalitetu bila na najvišem nivou.

 

Ukupno 10 primjera.

Bobby i Jack Charlton 

 

Bobi i Jack Čarlton, braća fudbaleri koji su bili dio sjajne generacije reprezentacije Engleske, koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 1966, imali su složen odnos ispunjen zajedničkim uspjesima, ali i osobnim nesuglasicama. 

Potekli su iz Ashingtona, radničkog grada u Northumberlandu, i nakon osvajanja Svjetskog prvenstva postali su lokalni heroji. 

No, njihovo djetinjstvo bilo je obilježeno napetostima, jer je Jack često osjećao odgovornost za mlađeg brata Bobija, koji je bio povučeniji. 

Premda su kasnije obojica ostvarili značajne karijere, njihov odnos nije bio uvijek fluidan. Bobi je postao poštovan igrač Manchester Uniteda i istaknuta ličnost u engleskom nogometu, dok je Džek uspješno vodio reprezentaciju Republike Irske kao menadžer. 

Pa ipak, obiteljske nesuglasice, naročito između Bobijeve žene i njihove majke, izazvale su raskol koji nikada nije potpuno zacijeljen.

Bili su i drugačiji igrači: Bobi je bio kreativni vezni igrač, sklon napadačkoj igri, dok je Jack bio stamen defanzivac, poznat po tvrdoj igri. 

Obojica su dala veliki doprinos u finalu Svjetskog prvenstva 1966. Kasnije u životu, braća Charlton  su oboljela od demencije, što je nažalost kulminiralo posljednjih godina njihovih života. 

Jack je preminuo 2020, a nekoliko mjeseci kasnije Bobiju je dijagnosticirana ista bolest. Iako su bili u sukobu, nasljedstvo braće Charlton živi, a Bobi se i danas smatra jedim od najboljih nogometaša svih vremena. 

Njihov odnos, međutim, pokazuje da čak i najjači porodični odnosi mogu biti narušeni, i da zajednički uspjesi ne moraju uvijek dovesti do trajne harmonije.

 

Gary i Phil Neville 

Phil Neville, rođen 21. januara 1977, engleski je nogometni menadžer i bivši igrač, trenutno na čelu Portland Timbers u Major League Socceru. 

Kao svestran igrač, proveo je plodonosnu deceniju u Manchester Unitedu. Sa Crvenim đavolima osvojio je brojne titule – 6 Premijer liga i Ligu prvaka. 

Godine 2005. prešao je u Everton, a tamo je “okačio kopačke” o klin. Tokom svoje međunarodne karijere, Neville je odigrao 59 utakmica za Englesku, nastupajući na tri Europska prvenstva. 

Nakon što je stekao UEFA B licencu, Neville je prešao u trenerske vode, počevši sa selekcijom Engleske U21, da bi kasnije imao uloge u Manchester Unitedu i Valenciji.

Godine 2018, Neville je preuzeo englesku žensku reprezentaciju, "Lavice", i odveo ih do četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu 2019. 

Njegov dvije godine stariji brat, Geri Neville, rođen 18. februara 1975, legendarna je ličnost engleskog nogometa , poznat po sjajnoj karijeri desnog beka u Manchester Unitedu 

Osvojio je 20 velikih trofeja, uključujući 8 titula Premijer lige. Gary je takođe stekao više od destljeca međunarodnog iskustva, nastupajući za Englesku na tri Europska prvenstva i dva Svjetska prvenstva. Nakon završetka igračke karijere, postao je analitičar za Sky Sports, a kratko je bio i menadžer Valencije, da bi se vratio analizi fudbala nakon otkaza 2016.

Oba brata su slavna zbog svojih ogromnih doprinosa engleskom nogometu, a Gary je bio i pomoćni menadžer engleske reprezentacije od 2012. do 2016. 

Kolo i Yaya Touré 

Kolo Touré, rođen 19. Ožujka 1981, bivši je nogometaš i trenutni fudbalski menadžer, poznat po svojoj karijeri izvrsnog braniča. 

Profesionalnu karijeru započeo je u ASEC Mimosas u Obali Bijelokosti, da bi 2002. prešao u Arsenal. U Londonu je postao dio legendarne ekipe "Invincibles", koja je neporažena osvojila Premijer ligu 2003-04. 

Godine 2009. prešao je u bogati Manchester City. Imao je važnu ulogu među “Građanima”, a 2012. osvojili su prvu Premijer ligu.

Kasnije je igrao za Liverpool i Celtic, sa kojim je osvojio škotsku Premijer ligu i Liga kup. Sa 353 nastupa u Premijer ligi, Kolo Touré drži rekord kao afrički igrač sa najviše nastupa u engleskoj ligi.

Na međunarodnoj sceni, Kolo je odigrao 120 utakmica za reprezentaciju Obale Bjelokosti u periodu od 2000. do 2015, nastupajući na tri Svjetska prvenstva i sedam Afričkih kupova nacija. 

Imao je važnu ulogu tokom osvajanja drugog mjesta 2006. i 2012, a kao kapiten je predvodio "Slonove" do pobjede na Afričkom kupu nacija 2015. 

Koloov mlađi brat, Yaya Touré, rođen 13. maja 1983, takođe je fudbalska legenda, poznat po svojoj dominaciji na poziciji veznog igrača. Kao i Kolo, Yaya je započeo svoju karijeru u ASEC Mimosas prije nego što je otišao u Europu, gdje je igrao za Beveren, Olimpijakos, Monako, Barselonu i Manchester City.

U Barseloni, Yaya je bio dio povijesnog tima iz 2009, koji je osvojio šest trofeja u jednoj sezoni. Nakon toga 2010. je prešao u Manchester City, gdje je pomogao timu da osvoji prvu Premijer ligu u posljednjih 44. 

Yaya je četiri puta proglašen afričkim igračem godine, a za reprezentaciju Obale Bjelokosti odigrao je 101 utakmicu, nastupajući na više Svjetskih prvenstava i Afričkih kupova nacija, uključujući pobjedu na Afričkom kupu 2015.

Uz nogometne legende kao što su Samuel Eto'o i Didier Drogba, braća Touré su dva najveća afrička nogometaša svih vremena. Poslije završetka igračke karijere, Yaya je prešao u trenerske vode i trenutno je pomoćni trener reprezentacije Saudijske Arabije, nakon što je imao kratke periode u Kini i Grčkoj. 

Frank i Ronald de Boer 

Frank i Ronald de Boer, rođeni 15. Svibnja 1970. u Hoornu u Nizozemskoj, poznati su blizanci. Obilježili su fudbalsku pvoijestizuzetnim karijerama. 

Iako je svaki od njih imao donekle jedinstven put, karijere su im bile usko povezane, osobito u Ajaxu, Barceloni, Rangersima i reprezentaciji Nizozemske.

Ronald de Boer, vezni igrač i napadač, započeo je omladinsku karijeru u VV De Zouaven prije nego što je 1983. prešao u Ajax. Profesionalni debi za Ajax imao je 1988., a nakon kratkog perioda provedenog u Twenteu, vratio se u Amsterdam. Bio je ključni igrač u zlatnoj eri Ajaxa.

Pomogao je klubu da osvoji više titula Eredivisije i bio je dio tima koji je 1995. osvojio UEFA Ligu prvaka, kao i Interkontinentalni kup i UEFA Superkup. 

Njegovo vrijeme u Ajaxu obilježio je i bolan poraz u finalu Lige prvaka 1996, kada je Ajax izgubio od Juventusa poslije penala. 

Ronald de Boer kasnije je igrao za Barcelonu, Rangers, a karijeru je završio u Kataru, u Al-Rayyanu i Al-Shamalu.

Za reprezentaciju Nizozemske postigao je  13 golova u 67 mečeva i učestvovao na Svjetskim prvenstvima 1994. i 1998, kao i 2000. na Europskom prvenstvu.

Njegov brat Frank de Boer, svestran defanzivac koji je igrao i kao lijevi bek i centralni bek, imao je sličan put. Karijeru je započeo u Ajaxu, gdje je doživio veliki uspjeh. Frank je osvojio pet titula Eredivisije, dva KNVB Kupa i bio je dio tima koji je 1995. osvojio UEFA Ligu prvaka. 

Takođe je pomogao Ajaxu da podigne UEFA Kup 1992. 

Kao i Ronald, Frank je imao kratak period u Barseloni, gdje je 1999. igrao pod rukovodstvom svog bivšeg trenera iz Ajaxa, Luisa van Gaala. Frank je igrao i za Galatasaray, Rendžerse i Al-Rayyan, prije nego što je 2006. završio igračku karijeru. 

Za reprezentaciju Holandije odigrao je 112 utakmica, postigao 13 golova i bio kapiten tima koji je došao do polufinala Svjetskog prvenstva 1998. i Evropskog prvenstva 2000.

Obojica su ušla u trenerske vode nakon završetka svojih karijera kao nogometaši.

Ronald je kratko radio kao pomoćni trener katarske Olimpijske selekcije i U-23 tima, dok je Frank započeo trenersku karijeru, i to kao menadžer Ajaxa. U toj ulozi osvojio je četiri uzastopne titule Eredivisije od 2011. do 2014. 

Frank je takođe imao trenerske pozicije u Interu, Crystal Palaceu, Atlanta Unitedu i reprezentaciji Nizozemske, iako njegovi uspjesi na tim mjestima nisu bili na nivou onih u Ajaxu.

Braća de Boer su ikone nizozemskog nogometa, ostavivši dubok trag u Ajaxu, reprezentaciji i svjetskom nogometu općenito.

Michael i Brian Laudrup 

Michael i Brian Laudrup su nogometaši koja su ostavila dubok trag u danskom i svjetskom nogometu. Michael Laudrup je rođen 15. lipnja 1964. Smatra se jednim od najboljih veznih igrača svoje generacije. 

Poznat po izuzetnoj tehničkoj vještini, viziji i driblingu, imao je uspješnu karijeru u vrhunskim europskim klubovima, među kojima su Barcelona, Real Madrid, Ajax i Juventus. Michael je bio ključna figura u timu Johana Cruyffa, poznatom kao „Dream Team“ Barcelone, s kojim je osvojio La Ligu i Europski kup.

Takođe je imao uspješnu reprezentativnu karijeru, odigravši 104 utakmice za Dansku, a kao kapiten je predvodio tim do pobjede na Kupu konfederacija 1995. 

Nakon što je završio igračku karijeru, prešao je u trenerske vode, gdje je s Brøndbyjem osvojio dansku Superligu, a kasnije je bio menadžer u Getafeu i Swansea Cityju (osvojio Liga kup).

Među njegovim pojedinačnim priznanjem je i titula najboljeg danskog nogometaša svih vremena, kao i mjesto na Peleovoj listi FIFA 100.

Brian Laudrup, rođen 22. veljače 1969, mlađi je brat Michaela. I sam je postao poznat i cijenjen nogometaš. Brian je igrao uglavnom kao krilni napadač i bio je poznat po izuzetnoj kreativnosti i magiji sa loptom. 

Igrao je za brojne vrhunske klubove, uključujući Bayern Munchen, Fiorentinu, Milan, Rangers i Ajax. S Rangersima je dominirao škotskom ligom, osvajajući brojne titule, dok je s Milanom 1994. godine osvojio UEFA Ligu prvaka.

Kao i njegov brat, Brian je bio ključna figura danskog tima, doprinosivši pobjedi na Europskom prvenstvu 1992, kao tri godine docnije i na Kupu konfederacija. 

Iako su ga povrede donekle omele da napravi još bolju karijeru, bio je četiri puta proglašen za najboljeg danskog igrača godine, a 1992. FIFA ga je prepoznala kao jednog od najboljih nogometaša svijeta. 

Po završetku karijere, postao je nogometni analitičar, a takođe vodi omladinsku akademiju koja pomaže zanemarenoj omladini.

Oba brata su slavna u Danskoj, i smatraju se jednim od najvećih nogometnih produkta koje je ova zemlja ikada proizvela.

Rafinha i Thiago Alcântara 

Rafinha i Thiago Alcântara su braća koja su ostavila dubok trag u svjetskom fudbalu, svaki na svoj način. Thiago je rođen 11. aprila 1991. u Italiji od brazilskih roditelja. 

Karijeru je započeo u Barseloni, gdje je debitirao za prvi tim 2009. i osvojio brojne titule, uključujući La Ligu i UEFA Ligu prvaka. Godine 2013, Thiago je prešao u Bajern Munchen za 25 miliona evra. Sa Bavarcima je osvojio 16 trofeja, odnosno 7 uzastopnih titula u Bundesligi i Ligu prvakau svojoj posljednjoj sezoni. 

Posle Njemačke, odlazi u Liverpool 2020. No, povrede su ga sputavale, iako je uspio osvojiti FA Cup dvije godine kasnije. 

Na reprezentativnoj sceni, Thiago je nastupao za Španiju, odigravši 46 utakmica i postigao dva gola, iako je propustio Svjetsko prvenstvo 2014. godine zbog povrede.

Nakon što je završio igračku karijeru u srpnju 2024. godine, pridružio se Barceloni svom bivšem treneru iz Bayerna, Hansi Flicku.

Njegov mlađi brat, Rafinha Alcântara, također je bio solidan nogometaš koji je igrao za klubove poput Barcelone, Paris Saint Germaina i Al-Arabije.

Iako su se njihovi putevi u karijeri razlikovali, oba brata su ostavila snažan utisak na svjetski nogomet, pri čemu je Thiago stekao reputaciju jednog od najboljih veznih igrača svoje generacije, dok je Rafinha bio poznat po svojoj svestranosti i doprinosima i za klub i za reprezentaciju.

Jerome i Kevin-Prince Boateng 

Kevin-Prince Boateng rođen je 1987. godine u Berlinu. Imao je nomadsku nogometnu karijeru. Počeo je u Hertha BSC, da bi potom igrao za Tottenham Hotspur, Portsmouth i AC Milan. S talijanskim klubom osvojio je titulu u Seriji A već u prvoj sezoni.

Igrao je kasnije za njemački Schalke 04, da bi se kratko vratio u Milan. Njegova karijera nastavila se u Španjolskoj, gdje je igrao za Las Palmas, a potom u Italiji za Sassuolo, Fiorentinu i Monzu, uz kratku posudbu u Barceloni, gdje je osvojio La Ligu.

Na reprezentativnom planu, Boateng je predstavljao Ganu, nastupajući na dva Svjetska prvenstva i postigavši dva gola za svoju reprezentaciju.

Njegov godinu dana mlađi brat, Jérôme Boateng, rođen je 1988. godine. I on je počeo u omladinskom timu Hertha BSC, da bi se preselio u Hamburger SV, gdje je postao ključni igrač.

Kao jedan od glavnih stupova obrane Bayerna iz Münchena, Jérôme je pomogao svom timu da osvoji brojne titule u Bundesligi i Ligu prvaka, uključujući legendarne triplete 2013. i 2020. Godine.

Također je igrao za Manchester City i Lyon prije nego što je prešao u talijansku Salernitanu. Za razliku od brata, Jérôme je nastupao za Njemačku, odigravši više od 70 utakmica. Posebno se istaknuo na Svjetskom prvenstvu 2014. godine, kada je Njemačka osvojila titulu.

Karijere obojice obilježene su velikim uspjesima i na klupskom i na međunarodnom nivou, s brojnim osvojenim trofejima u njihovim timovima.

Gary i Steven Caldwell 

Gary Caldwell (1982. godište) je bivši škotski odbrambeni nogometaš. Štoperska pozicija mu je bila prirodna, premda je igrao i kao desni bek i defanzivni vezni. 

Tijekom klupske karijere nastupao je za Newcastle United, Coventry City, Celtu, Wigan i druge, a za reprezentaciju Škotske odigrao je 55 utakmica.

Poznat po svojoj svestranosti, igrao je zajedno sa starijim bratom Stevenom u Wigan Athleticu. Nakon što je završio igračku karijeru, Gary je prešao u trenerske vode, gdje je vodio klubove kao što su Wigan, Chesterfield, Partick Thistle i Exeter City.

Pomenuti Steven Caldwell, dvije godine stariji od Garyja, odigrao je više od 300 ligaških utakmica, uglavnom u engleskim prvim divizijama. Za reprezentaciju Škotske odigrao je 12 mečeva, a trenutno radi kao analitičar za TSN u Kanadi. 

Steven je također predsjednik Oakville Blue Devils FC u Ontariju i bio je trener kanadske reprezentacije. Obojica braće imala su uspješne nogometne karijere i nastavili su doprinositi sportu i nakon penzioniranja, dok se Gary fokusirao na trenerski rad, a Steven na analize i trenerske angažmane.

Eden, Thorgan, Kylian i Ethan Hazard 

 

Ime i prezime	Rođenje	Pozicija	Klub	Reprezentacija
Eden Hazard	7. januar 1991	Krilni napadač, Ofanzivni vezni	Real Madrid (bivši)	Belgija
Thorgan Hazard	29. mart 1993	Krilni napadač, Ofanzivni vezni	Anderlecht	Belgija
Kylian Hazard	5. avgust 1995	Ofanzivni vezni	Tubize-Braine (trenutni)	Belgija (mladi tim)
Ethan Hazard	9. avgust 2003	Ofanzivni vezni	AFC Tubize (mladi tim)	Belgija (mladi tim)

 

Braća Hazard potekla su iz nogometne obitelji. Rođeni su u Belgiji. Eden Hazard, rođen 7. siječnja 1991., najpoznatiji je od svih četvorice. Lille, Chelsea i Real Madrid govore u prilog toj tvrdnji. Sjajni dribler i kapiten Belgije, vlasnik brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine.

Thorgan Hazard, rođen 29. ožujka 1993., također je izgradio značajnu karijeru, igrajući za Borussiju Mönchengladbach i Borussiju Dortmund, uz brojne reprezentativne nastupe.

Kylian Hazard, rođen 5. kolovoza 1995., krenuo je stopama svoje braće, igrajući za klubove u Belgiji i Mađarskoj, a trenutno nastupa za Royale Union Tubize-Braine.

Najmlađi brat, Ethan Hazard, rođen 9. kolovoza 2003., još je u ranim fazama svoje karijere i trenutno igra za AFC Tubize, s ambicijom da slijedi korake svoje braće.

Fabio i Rafael da Silva

Blizanci Fabio i Rafael da Silva, rođeni 9. srpnja 1990. u Petrópolisu, u brazilskoj regiji Rio de Janeiro. 

Karijeru su započeli u Fluminenseu, prije nego što su 2007. (Rafael) i 2008. (Fabio) prešli u Manchester United. Tijekom godina, obojica su se afirmirali u vrhunskim europskim ligama, pri čemu je Rafael ostavio značajan trag u Premier ligi, a kasnije je igrao za Lyon, dok je Fabio igrao za Cardiff, Middlesbrough i Nantes.

Rafael je uglavnom igrao kao desni bek, premda je pokrivao i vezne pozicije. Veći dio svoje karijere proveo je u Manchester Unitedu, s kojim je osvojio tri titule Premier lige.

Nakon sedam godina provedenih u klubu, prešao je u Lion 2015. Takođe je nastupao za reprezentaciju Brazila, upisavši dva nastupa za Karioke, i bio je dio brazilske reprezentacije koja je osvojila srebrnu medalju na Olimpijadi 2012.

Fabio, iako je također igrao kao bek, imao je izazove da osigura stalnu poziciju u prvom timu Manchester Uniteda. Igrao je na posudbama u Queens Park Rangersu, da bi se kasnije trajno preselio u Cardiff, gdje je dobio značajnu ulogu.

Potom je branio boje Middlesbrougha, Nantesa, a od 2023. je član brazilskog kluba Grêmio. Također je imao nekoliko nastupa za Brazil 2011.

Najpoznatija braća fudbaleri na Balkanu

 

Braća	Ime i prezime	Rođenje	Pozicija	Klubovi i reprezentacija
Robert i Niko Kovač	Niko Kovač	15. oktobar 1971.	Zadnji vezni, Trener	Hertha BSC, Bayer Leverkusen, Bayern Munich, Hrvatska
	Robert Kovač	6. April 1974.	Centralni defanzivac	Bayern Munich, Juventus, Hrvatska
Zoran i Zlatko Vujović	Zlatko Vujović	26. avgust 1958.	Napadač	Hajduk Split, Bordeaux, PSG, Jugoslavija
	Zoran Vujović	26. avgust 1958.	Defanzivac	Hajduk Split, Bordeaux, Nica, Jugoslavija
Boško i Milko Đurovski	Milko Đurovski	26. januar 1963.	Napadač	Crvena zvezda, Partizan, Groningen, Jugoslavija, Makedonija
	Boško Đurovski	28. decembar 1961.	Napadač, Trener	Crvena zvezda, Servette, Makedonija
Nemanja i Uroš Matić	Nemanja Matić	1. avgust 1988.	Defanzivni vezni	Kolubara, Košice, Chelsea, Benfica, Manchester United, Roma, Srbija
	Uroš Matić	23. maj 1990.	Vezni igrač	Košice, Benfica B, NAC Breda, Qarabağ, Jedinstvo Ub, Srbija
Jasmin i Mensur Mujdža	Jasmin Mujdža	2. mart 1974.	Vezni igrač	Hajduk Split, Hapoel Petah Tikva, Ilhwa Chunma, Bosna i Hercegovina
	Mensur Mujdža	28. mart 1984.	Desni bek	SC Freiburg, Kaiserslautern, Bosna i Hercegovina
Ognjen i Stojan Vranješ	Ognjen Vranješ	24. oktobar 1989.	Defanzivac	Borac Banja Luka, Crvena zvezda, Krasnodar, AEK Atina, BiH
	Stojan Vranješ	11. oktobar 1986.	Ofanzivni vezni, Napadač	Borac Banja Luka, CFR Cluj, Lechia Gdańsk, BiH
Mak i Dal Varešanović	Mak Varešanović	28. avgust 1998.	Vezni igrač	Sarajevo, Udinese, Casertana, Koper, Folgore Caratese
	Dal Varešanović	23. maj 2001.	Vezni igrač	Sarajevo, Dinamo Zagreb, Liverpool, Çaykur Rizespor
Siniša i Ljubiša Sarkić	Siniša Sarkić	29. April 1997.	Defanzivac	FK Modriča Maksima, Straubing, Omladinac, BiH
	Ljubiša Sarkić	29. April 1997.	Defanzivac	FK Modriča Maksima, Straubing, Omladinac, BiH
Vanja i Sergej Milinković-Savić	Vanja Milinković-Savić	20. februar 1997.	Golman	Torino, Srbija
	Sergej Milinković-Savić	27. februar 1995.	Vezni igrač	Vojvodina, Genk, Lazio, Al Hilal, Srbija
Izet i Sead Hajrović	Izet Hajrović	1991. godina	Krilni napadač, Vezni igrač	Grasshopper, Galatasaray, Werder Bremen, Dinamo Zagreb, BiH
	Sead Hajrović	1993. godina	Centralni bek	Grasshopper, Arsenal, Winterthur, Wohlen, Viktoria Köln, BiH
Ivan i Luka Ilić	Ivan Ilić	17. mart 2001.	Defanzivni vezni	Crvena zvezda, Manchester City, Verona, Torino, Srbija
	Luka Ilić	2. Jul 1999.	Ofanzivni vezni	Crvena zvezda, NAC Breda, FC Twente, Troyes, TSC, Srbija
Nemanja i Dragiša Gudelj	Nemanja Gudelj	16. novembar 1991.	Defanzivni vezni, Centralni bek	NAC Breda, AZ Alkmaar, Ajax, Sevilla, Srbija
	Dragiša Gudelj	8. novembar 1997.	Centralni bek	Jong Ajax, Wohlen, Vitoria Guimaraes, Cadiz B, Cordoba

 

Najpoznatija braća fudbaleri na Balkanu su vrlo zanimljiva tema. Uspješna braća nogometaši nalaze se i u BiH, Hrvatskoj, kao i u Srbiji. Mi smo izdovjili 12 slučajeva: neki su manje poznati, neki više, ali su fudbaleri i imaju zanimljive fudbalske puteve.

 

Tokom nogometaških duela na ex-Yu prostorima, mnogi od njih su imali prilike da osjete uzavrelu atmosferu po kojoj su balkanski navijači poznati.

Robert i Niko Kovač

Niko Kovač, rođen 15. listopada 1971. u Zapadnom Berlinu, bivši je hrvatski nogometaš i sadašnji trener. Bio je zadnji vezni i vrlo važan član reprezentacije Hrvatske, koju je predvodio na Svjetskom prvenstvu 2006. i Europskom prvenstvu 2008.

Igrao je za velike njemačke klubove, kao što su Hertha BSC, Bayer Leverkusen i Bajern Munchen, s kojim je osvajao brojne nacionalne titule. Karijeru je završio u Red Bull Salzburgu, prije nego što je prešao u trenerske vode. 

Prvo je bio pomoćni trener u austrijskom klubu, a potom selektor hrvatske U21 reprezentacije 2013, da bi iste godine postao selektor seniora. 

Niko je Hrvatsku odveo na Svjetsko prvenstvo 2014, a zatim je trenirao Eintracht iz Frankfurta, s kojim je 2018. osvojio DFB-Pokal. 

Najveći uspjeh kao trener postigao je u Bajern Munchenu, gdje je 2019. osvojio duplu titulu, ali je iste godine smijenjen. Kasnije je trenirao Monaco, ali je napustio klub u januaru 2022.

Njegov brat Robert Kovač je rođen 6. travnja 1974. u Berlinu Robert Kovač je takođe imao vrlo uspješnu nogometnu karijeru, igrajući kao centralni defanzivac za Bajern Muncheni Juventus. 

Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je 84 utakmice, dajući “Vatrenima” čvrstinu u obrani. Robert je, nakon Nikine penzije, postao kapiten reprezentacije, predvodeći je na velikim međunarodnim takmičenjima. 

Nakon što su obojica završili igračku karijeru, prešli su u trenerske vode, Robert bio pomoćnik bratu, selektoru Niki u hrvatskoj U21 reprezentaciji 2013.

Zoran i Zlatko Vujović

Zlatko Vujović je bivši jugoslovenski fudbaler, rođen 26. kolvoza 1958. u Sarajevu. Najviše uspjeha imao je sa splitskim Hajdukom, gdje je igrao od 1976. do 1986. 

Tokom tog perioda, Vujović je bio ključni igrač, pomogavši timu da postane prvak Jugoslavije 1979, kao i osvoji Kup maršala Tita 1984. 

Nakon uspjeha u domovini, odlučuje da karijeru nastavi u Francuskoj, gdje je igrao za nekoliko klubova, među kojima se izdvajaju Bordeaux, sa kojim je osvojio francusko prvenstvo 1987, i Paris Saint-Germain. 

Njegova igra bila je poznata po brzini i sposobnosti da iznudi penale, a dugi niz godina držao je rekord za najviše dosuđenih penala protiv njega u francuskoj ligi. Za Jugoslaviju je dao 25 golova na ravno 70 utakmica. Igrao je i na Svjetskim prvenstvima 1982. i 1990, kao i na Olimpijadi 1980. u Moskvi. 

Zanimljivo je da je Vujović bio poznat i po svojoj snazi u duelu i brzoj reakciji, što ga je učinilo jednim od najbržih nogometnih napadača tog vremena. 

Njegov brat blizanac, Zoran Vujović, bio je također uspješan nogometaš, a obojica su imali značajnu ulogu u reprezentaciji.

Zoran Vujović, rođen istog dana kao i njegov brat Zlatko, 26. kolovoza 1958, takođe je ostvario uspješnu nogometnu karijeru, ali kao obrambeni igrač. 

Kao član Hajduka iz Splita, Zoran je odigrao 428 utakmica i postigao 66 golova, a sa timom je osvojio titule prvaka Jugoslavije 1979. i dva puta Kupa Jugoslavije. Po završetku igre u Hajduku 1986, Zoran je igrao za nekoliko francuskih klubova, uključujući Bordeaux i Nicu. 

Kao i njegov brat, i Zoran je imao uspjeha u Francuskoj, sa Bordeauxom je osvojio francusko prvenstvo i Kup 1987. Bio je reprezentativac Jugoslavije od 1979. do 1989, a za nacionalni tim odigrao je 39 utakmica i postigao četiri gola. 

Sudjeovao je na Mediteranskim igrama 1979, gdje je osvojio zlatnu medalju, kao i na Svjetskom prvenstvu 1982. 

Po završetku igračke karijere, Zoran je nastavio u trenerskim vodama, radeći u Maroku, Saudijskoj Arabiji i Francuskoj.

Boško i Milko Đurovski

Milko i Boško Đurovski, braća iz Žilča kod Tetova, odrasli su u srpskoj porodici, a njihovi putevi kroz nogomet i život su bili isprepletani na način koji je oblikovao njihove karijere i privatne živote. 

Milko, rođen 26. sječnja 1963. godine, bio je talentovani napadač koji je započeo svoju nogoemtnu karijeru u rodnom klubu Teteks, a ubrzo je prešao u Crvenu zvezdu, gdje je proveo šest godina. 

Tokom perioda u Zvezdi osvojio je dvije titule prvaka i dva puta Kup Jugoslavije, što je bio tek početak njegovih uspjeha. 

Godine 1986. odlučuje se na veoma čudan i vrlo neoubičajen potez – prelazi u Partizan, gdje takođe ostavlja značajan trag, sa titulom prvaka, jednim Kupom i Superkupom Jugoslavije. 

Nakon toga, Milko nastavlja svoju karijeru u inozemstvu, igrajući za Groningen u Nizozemskoj, gdje je imao ključnu ulogu u povijesnom trećem mjestu u nizozemskoj ligi, kao i u Olympique Nimes-u i nižerazrednim slovenačkim klubovima. 

Milko je bio i reprezentativac Jugoslavije, sa šest nastupa i dva gola, a kasnije je igrao i za Makedoniju.

Boško, stariji brat, rođen je 28. prosinca 1961, takođe je odrastao u Žilču, ali je njegov put kroz nogomet bio nešto drugačiji. Počeo je u Teteksu, prije nego što je i on prešao u Crvenu zvezdu, gdje je proveo impresivnih devet sezona. 

U Zvezdi je odigrao 509 utakmica, postigavši 103 gola, što ga je učinilo jednim od najvažnijih nogometaša tog perioda. Kao ključni igrač, bio je dio tima koji je osvojio brojne titule prvaka Jugoslavije. 

Nakon toga, prelazi u švicarski Servette, gdje završava svoju igračku karijeru. Sa Servetteom je osvojio prvenstvo Švicarske, i to kao igrač i kao trener. Također je nastupao za reprezentaciju Jugoslavije i Makedonije, a igrao je i za selekciju svijeta.

Kao trener, Boško je započeo karijeru u Servetteu, a kasnije je prešao u Crvenu zvezdu i sa timom osvojio "duplu krunu", titulu prvaka i Kupa Srbije, Radnički iz Obrenovca, Rad, Pančevo i Nishi.

Kasnije je imao i trenerski angažman u Japanu, gdje je kao pomoćni trener u Nagoji osvajao japansku J.ligu i Superkup. Bio je selektor reprezentacije Makedonije.

Nemanja i Uroš Matić

Nemanja Matić i Uroš Matić, obojica rođeni u Šapcu, koja su kroz svoje nogometne karijere stekli prepoznatljivost u europskom i svjetskom nogometu, prate sličan, ali i različit put u svijetu sporta. 

Nemanja je rođen 1. kolovoza 1988, a Uroš 23. svibnja 1990. Obojica su započeli karijere u Srbiji, a nastavili u Slovačkoj, odakle im se putevi razdvajaju.

Nemanja Matić je, zahvaljujući svojim impresivnim fizičkim sposobnostima, naročito visini od 1,94 metra, postao ozbiljan kao defanzivni vezni igrač. 

Počeo je igrati za Kolubaru prije nego što je 2007. prešao u slovački Košice, a zatim 2009. potpisao za Chelsea. Priliku je dobijao u manjoj mjeri, pa je tijekom sezone 2010–2011. bio na posudbi u Viteseu, gdje je pokazao svoj potencijal, što je rezultiralo njegovim prelaskom u Benficu 2011.

Tamo je stekao reputaciju jednog od najboljih veznih igrača u Portugalu. Pamti se i ubitačan volej protiv Porta, kojim je definitivno uvjerio Chelsea da ga vrati 2014. u svoje redove. Englezi su ga platili 21 milion funti. 

Postao je ključni igrač u timu, pomažući Chelsea da osvoji dvije titule Premijer lige, a bio je i član tima koji je osvojio PFA tim 2015. 

Godine 2017. potpisao je za Manchester United, a nakon toga igrao je i za Romu, prije nego što je 2023. prešao u Rennes, a zatim u Olimpique Lyon.

Srpski nogomet definitivno je dobio mnogo sa Nemanjinom karijerom, ali i pravim primjerom van nogometnih okvira.

Bogata karijera, nema šta. Za Srbiju je zabilježio 48 nastupa i dva gola, a bio je dio tima na Svjetskom prvenstvu 2018.

Uroš Matić, daleko manje poznat široj nogometnoj javnosti od svog brata, ima raznovrsnu karijeru. Počeo je u Košicama, gdje je igrao od 2008. do 2013, a zatim je prešao u Benficu B, gdje je proveo sezonu. 

Nakon toga, igrao je u nizozemskoj NAC Bredi, austrijskom SturmGracu, danskom Kopenhagenu, a potom je bio na pozajmicama u Austriji i Cipru, prije nego što je 2020. prešao u ekipu Qarabağa. 

Kasnije je igrao i za saudijski Abha, a od 2024. pojačao je Jedinstvo Ub, čiji je vlasnik njegov rođeni brat. Uroš je takođe bio član mlade reprezentacije Srbije, nastupajući na Europskom prvenstvu za igrače do 19 godina 2009.

Jasmin i Mensur Mujdža

Mensur i Jasmin Mujdža, braća iz Zagreba, imaju bogate nogometne karijere koje su obilježene igranjem na međunarodnoj sceni. Mensur je rođen 28. ožujka 1984. i igrao je kao desni bek. Počeo je u Zagrebu, a kasnije prešao u njemački SC Freiburg, gdje je igrao do 2016, kada se pridružio 1. FC Kaiserslauternu. 

Nastupao je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, sa kojom je učestvovao na Svjetskom prvenstvu 2014. Posle završetka igračke karijere, Mensur je prešao u trenerske vode i trenutno je pomoćni trener u Gorici. Njegova karijera bila je ispunjena više od 250 nastupa za klubove i reprezentaciju.

Deset godina stariji od svog brata Mensura je Jasmin Mujdža, rođen 2. ožujka 1974. Bio je vezni igrač koji je svoju profesionalnu karijeru započeo u Hajduku iz Splita. Igrao je i za Hapoel Petah Tikvu i Ilhwa Chunma, prije nego što je završio karijeru u Zagrebu. 

Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine sakupio je 9 nastupa od 1998. do 2000. Nakon povlačenja postao je kondicijski trener i radio u Gangwon FC, Dinamo Tbilisi i FC Seoul, gdje je stekao veliko iskustvo u pripremama i rehabilitaciji igrača. 

Danas, kao fitness trener u FC Seoulu, Jasmin, kao i njegov brat, nastavlja da doprinosi razvoju nogometa.

 

Ognjen i Stojan Vranješ 

Ognjen i Stojan Vranješ, nogometaši iz Banja Luke, ostavila su značajan trag u BiH nogometu , premda su njihove karijere išle različitim putevima. 

Ognjen, rođen 24. listopad 1989, svestran je defanzivac koji je svoju karijeru započeo u Borcu iz Banja Luke, a kasnije nastavio igranje u brojnim klubovima širom Evrope, uključujući Crvenu zvezdu, Krasnodar i AEK iz Atene. 

Tokom svoje međunarodne karijere, koja je trajala od 2010. do 2018, odigrao je 38 utakmica za reprezentaciju BiH, a bio je dio tima na Svjetskom prvenstvu 2014. Ima priznanja u ruskoj, turskoj i grčkoj ligi. 

Karijeru je završio 2023. u beogradskom Čukaričkom.

Njegov stariji brat, Stojan Vranješ, rođen 11. listopada 1986, odabrao je drugačiji put, fokusirajući se na poziciju ofanzivnog veznog igrača i napadača. 

Karijeru je započeo u Borcu iz Banja Luke, a zatim se preselio u Rumunjsku, gdje je igrao za Pandurii i CFR Cluj.

Karijeru je dalje gradio u Srbiji, Poljskoj i ponovo Bosni. Postigao je značajan uspjeh sa Lechijom iz Gdanjska i Legijom iz Varšave, sa kojima je osvojio Ekstraklasu i Poljski kup 2016. Kao i Ognjen, Stojan je bio dio reprezentacije BiH, odigravši tri utakmice između 2009. i 2012. 

Unatoč nekoliko kontroverzi, uključujući ozbiljnu grešku u prijateljskom meču protiv Meksika, Stojanova karijera bila je obilježena izdržljivošću, a vratio se u Borac 2019. i pomogao matičnom klubu da osvoji titulu dvije godine kasnije.

Mak Varešanović i Dal Varešanović

Mak i Dal Varešanović, braća iz nogometne porodice, ostavljaju svoj trag u profesionalnom nogometu, svaki kročeći različitim putevima kroz brojne klubove i lige. Mak je rođen 28. avgusta 1998. u Bursi, Turska. Igrao je prvo u omladinskoj akademiji Sarajeva, a kasnije prešao u Udinese u Italiji. 

Slijede transferi u talijansku Casertanu i slovenački Koper, a njegov trenutni klub jeste Folgore Caratese u talijanskoj Seriji D. 

U narednom periodu očekuje se da podigne ljestvicu kvaliteta i domogne se viših liga i boljih klubova.

Njegov mlađi brat, Dal Varešanović, rođen 23. maja 2001. u Beču. Kao i Mak, Dal je započeo karijeru u Sarajevu, a potom prešao u omladinsku akademiju Dinama iz Zagreba, da bi nastavio u prestižnoj omladinskoj školi Liverpoola. 

Nakon povratka u Sarajevo, potpisao je četvorogodišnji ugovor 2020, brzo se nametnuo i postigao odlučujući gol na svom debiju. Njegove odlične igre dovele su ga 2023. do turskog kluba Çaykur Rizespor, gdje je brzo postigao gol u svojim prvim nastupima. 

Obojica su predstavljala Bosnu i Hercegovinu na različitim nivoima, a Dal je 2023. debitovao za seniorsku reprezentaciju.

Njihov otac, Mirza Varešanović, i djed, Mirsad Fazlagić, također su bili istaknuti nogometaši, a Mirsad je čak bio kapiten Jugoslavije na UEFA Europskom prvenstvu 1968, čime je duboko ukorijenjena nogometna tradicija porodice Varešanović.

Siniša i Ljubiša Sarkić

Siniša i Ljubiša Sarkić, blizanci rođeni 29. aprila 1997. u Doboju, sanjaju o dresu Željezničara i još uvijek čekaju svoju šansu da se dokažu u Premijer ligi BiH. 

Braća fudbaleri su počeli karijere 2005, ističu se svojom izuzetnom povezanošću na terenu, što je postalo njihov zaštitni znak. Bez obzira na izazove koje su tokom svoje karijere prošli, njihova želja da uspiju nikada nije nestala.

Karijera braće Sarkić započela je u FK Modriča Maksima, nekadašnjem premijerligašu i prvaku BiH. Tu su prošli sve selekcije, a nogomet je postao svakodnevni dio njihovog života. 

"Kada vam je nogometni teren preko puta kuće, teško je odabrati neki drugi sport", sjećao se svojevremeno Siniša, naglašavajući kako su tokom godina, uz podršku roditelja, redovno donosili medalje i priznanja sa različitih turnira. 

Ljubiša dodaje da je velika inspiracija za njih bio dolazak iz istog kraja odakle potiču braća Sušić, poznata nogometna imena.

Braća Sarkić bila su na korak od nastupa za seniorsku reprezentaciju BiH, ali, kako kažu, nije uvijek sve išlo onako kako su planirali. 

"Nogomet je takav sport da se ne mogu sve karte posložiti, a mi smo svjesni da smo imali nekoliko prilika koje nismo iskoristili. Nismo odustali, iako smo prošli kroz mnoge teške situacije", rekao je Siniša svojevremeno u intervjuu. 

Tako su, iako blizu angažmana u BSK Bijelo Brdo, zbog financijskih razloga morali napustiti tu priliku. Ipak, braća nisu izgubila vjeru u svoje sposobnosti.

Siniša i Ljubiša trenutno su bez kluba, ali njihova želja za napretkom i dalje je jaka. Posljednji angažman imali su u FK Omladinac, s kojim su uspjeli ući u viši rang natjecanja. I dalje sanjaju o Premijer ligi, a Željezničar je njihov dugogodišnji san, jer je to klub za koji su oduvijek navijali. 

Iako su i dalje mladi, kažu da su svjesni da ne mogu čekati vječno na priliku, ali i da se neće predati.

"Treneri su nas često spominjali kao potencijalne zvijezde, jer na terenu imamo izuzetnu povezanost", kaže Siniša. 

Pored domaće nogometne karijere, braća su se okušala i u inozemstvu, točnije u njemačkom klubu Straubing. Nažalost, korona je zaustavila njihove planove, a oni su morali da se vrate kući.

Igrali su za kadetsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, gdje su dijelili svlačionicu sa igračima poput Amira Hadžiahetovića i Amera Gojaka. 

Braća se i dalje nadaju da će uspjeti da se probiju do najjače lige BiH.

Vanja i Sergej Milinković Savić

Vanja i Sergej Milinković-Savić su veoma poznata braća nogometaši. Otac Nikola Milinković im je bio nogometaš, a počeo je u FK Radnički Zdena.

Vanja, rođen 20. veljače 1997. u Ourenseu, Španjolska, gdje je njegov otac igrao.

Brani za Torino u talijanskoj Seriji A. Sa 2,02 metra visine (koju je naslijedio od majke bivše košarkašice), Vanja je započeo svoju karijeru u Grazer AK, da bi prešao u FK Banjane u Srbiji, a nakon toga i u Manchester United. 

Iako nije uspio da dobije radnu dozvolu u Engleskoj, nastavio je svoju karijeru u Poljskoj, igrajući za Lechiu Gdańsk, a 2017. potpisuje za Torino, gdje je postao ključni igrač. Njegova međunarodna karijera započela je u mlađim selekcijama Srbije, a debi za seniorski tim imao je 2021.

Njegov stariji brat, Sergej Milinković-Savić, rođen 27. veljače1995. u Lleidi u Španjolskoj, postao je jedan od boljih veznih igrača u Europi. 

Njegov prvi klub bio je FK Vojvodina, a 2014. je prešao u belgijski Genk, a ubrzo potom, 2015, potpisao za Lazio. 

Tokom svog vremena u Italiji, Sergej je postao ključni igrač, nastupajući u više od 300 utakmica i osvajajući brojne titule, uključujući Coppa Italiju i Supercoppa Italiana. 

Bio je i dio čuvene generacije mlade reprezentacije Srbije koja je osvojila Svjetsko prvenstvo do 20 godina 2015. u Novom Zelandu, kada je pao i veliki Brazil.

Sergej je tada osvojio prestižnu Brončanu loptu. 

Njegov seniorski debi za Srbiju dogodio se 2017, i od tada redovno igra za nacionalni tim.

Od 2023. član je Al Hilala.

Izet i Sead Hajrović

Izet i Sead Hajrović braća nogometaši su bosanskog porijekla, koji su rođeni u Švicarskoj. Obojica su ostvarila međunarodne karijere. 

Izet, rođen 1991, započeo je profesionalnu karijeru u Grasshopperu, gdje je proveo nekoliko godina.

Karijeru je dalje gradio u renomiranim klubovima – Galatasaraj, Werder Bremen i Dinamo iz Zagreba. Njegova svestranost na krilnoj poziciji omogućila mu je da postane član reprezentacije Bosne i Hercegovine, sa kojom je nastupao na Svjetskom prvenstvu 2014. 

Iako je u početku bio dio mlade švicarske reprezentacije, Izet se 2013. odlučio da nastupa za zemlju svojih korijena. Do 2019. je odigrao više od 20 utakmica za svoju nacionalnu selekciju.

Sead, rođen dvije godine nakon Izeta, takođe je započeo karijeru u Grasshopperu, a kasnije je prešao u omladinsku selekciju Arsenala. 

Međutim, nije uspio da se izbori za mjesto u prvom timu, pa je imao niz pozajmica, prvo u Barnetu, a potom i u klubovima poput Winterthura, Wohlena i Viktorie Köln. 

Tokom svoje karijere, Sead je takođe igrao za Švicarsku na nivou mladih selekcija, ali je zaigrao za Bosnu i Hercegovinu na nivou U21. 

Seadova profesionalna karijera uglavnom je bila vezana za švicarske niže lige, gdje je stekao reputaciju pouzdanog centralnog beka.

Ivan i Luka Ilić

Ivan i Luka Ilić, braća nogometaši iz Niša, od samog početka imala su veliki talenat. Ivan, rođen 17. ožujka 2001, trenutno igra kao defanzivni vezni igrač za Torino u Seriji A i za reprezentaciju Srbije. 

Njegova nogometna priča počela je u lokalnim klubovima prije nego što je 2016. prešao u omladinsku ekipu Crvene zvezde. Svoj seniorski debi za Crvenu zvezdu imao je 2017, postavši najmlađi igrač u povijesti kluba koji je zaigrao u Superligi.

Iste godine potpisao je za Manchester City, ali je ostao na pozajmici u Crvenoj zvezdi do svoje osamnaeste. Kasnije je igrao za NAC Bredu i Zemun u Nizozemskoj, da bi 2020. prešao u Italiju, gdje je nastavio svoju karijeru u Veroni. 

U sijećnju 2023. prešao je u Torino, gdje je nastavio da briljira svojim svestranim defanzivnim sposobnostima. Na međunarodnoj sceni, Ivan je igrao za sve selekcije Srbije, a prvi put je nastupio za seniorsku reprezentaciju 2021. tokom prijateljske utakmice sa Jamajkom, učestvujući i na Svjetskom prvenstvu 2022.

Luka Ilić, rođen 2. jula 1999, krenuo je sličnim putem. Kao i njegov mlađi brat, Luka je započeo karijeru u Filip Filipoviću i Real Nišu, da bi 2014. zaigrao za Zvezdine omladince. 

Seniorski debi imao je 2015, a nakon kratke epizode u Manchester Cityju, uslijedile su pozajmice u Nizozemsku, prvo u NAC Bredu, a zatim u FC Twente, gdje je kao ofanzivni vezni pokazao svoj potencijal. 

Prešao je 2022. u francuski Troyes, gdje je nastavio da razvija svoj talent. Zatim je bio na pozajmici u TSC-u iz Bačke Topole, a od 2024. opet je igrač Crvene zvezde.

Njegova međunarodna karijera eksplodirala je 2023. kada je postigao svoj prvi gol za reprezentaciju Srbije u prijateljskoj utakmici protiv Sjedinjenih Američkih Država. 

Nemanja i Dragiša Gudelj

Nemanja i Dragiša Gudelj su nogometaši koji su ostavili značajan trag, mada na različitim nivoima kada je nogomet u pitanju.

Nemanja, daleko poznatiji, rođen 16. studenog 1991. u Beogradu, trenutno igra za Sevillu i reprezentaciju Srbije, gdje nastupa kao defanzivni vezni ili centralni bek. 

Karijeru je započeo u NAC Bredi, da bi 2013. prešao u AZ Alkmaar za 3 miliona evra. Njegovo vrijeme u Ajaksu počelo je 2015, ali je bilo obilježeno izazovima, uključujući izbacivanje iz prvog tima 2016. 

Nakon toga, Nemanja se preselio u Kinu, gdje je igrao za Tianjin Teda, a potom i Guangzhou Evergrande, gdje je ostavio značajan trag. 

Godine 2018. bio je na pozajmici u Sportingu iz Lisabona, a 2019. pridružio se Sevilli, gdje je postao ključni igrač na sredini terena. 

Igrao je za sve selekcije Srbije, debitirajući za seniorski tim 2014, i nastupao na Svjetskom prvenstvu 2022. i Europskom prvenstvu 2024.

Njegov mlađi brat, Dragiša Gudelj, rođen 8. studenog 1997. u Bredi, igrao je kao centralni bek, ali je njegova karijera imala mnogo više prepreka. 

Dragiša je započeo karijeru u Jong Ajaxu, da bi kasnije igrao za različite klubove, uključujući FC Wohlen i Vitóriu Guimarães. 

Potom je prešao u Cádiz B i Córdoba, ali je 2023. doživeo tragediju kada je tokom utakmice imao srčani udar. Nakon hitne medicinske pomoći i ugradnje defibrilatora, Dragiša je nastavio da igra, ali je u prosincu 2023. ponovo doživio srčani udar, što je dovelo do njegove prerane penzije 2024. u 26. godini. 

Oba brata dijele snažnu nogometnu baštinu, jer je njihov otac, Nebojša Gudelj, također bio poznati profesionalni nogometaš.

Na kraju ove opširne i zanimljive teme o najpoznatijoj nogometnoj braći, pogledajte i naše blogove u vezi sa nogometom:

• Najbolji transferi Premijer Lige BiH u povijesti
• Biografiju Irfana Peljta
• Biografiju Zdravka Mamića

Sve se tiču domaćeg nogometa, a vjerujemo da ćete saznati mnoge zanimljive činjenice koje do sada niste poznavali.